Učimo kako je Biblija „Bogom udahnuta“. Ona je nadahnuta, nepogrešiva i vjerna Riječ Božja (2. Timoteju 3:16-17; 2. Petrova 1:20-21; 1. Solunjanima 2:13; Ivan 17:17).
Učimo kako je Biblija Božje pismeno otkrivenje čovjeku. Svaka riječ i svaki dio, kao i cjelokupno Sveto pismo, verbalno je i podjednako nadahnuto od Boga. Sama Biblija nas uči kako je sve Sveto pismo verbalno (u riječima) i plenarno (u cijelosti) nadahnuto. Sveto pismo je u izvornim dokumentima potpuno nepogrešivo i savršeno primjenjivo. (Psalam 12:7; Psalam 19:8-11; Psalam 119:140; Izreke 30:5-6; 2. Timoteju 3:16-17; Rimljanima 1:2; 2. Petrova 1:20-21)
Učimo kako nam je 66 knjiga Biblije dao Duh Sveti kroz postupak dvostrukog autorstva. Kao suvereni izvor Svetoga pisma, Bog je djelovao kroz različite osobe i stilove pisanja od Boga postavljenih ljudskih pisaca. Kao suvereni nadstojnik Svetoga pisma, Bog je savršeno zaštitio nadahnuta Pisma od svakog kvarenja koju bi čovjek mogao počiniti. Nijedna knjiga Pisma nikada nije proizašla iz čovjekove volje. Mjerodavni pisac Biblije je sam Bog (2. Petrova 1: 20-21; 2 Timoteju 3: 16-17; Ivan 10:35; 1. Solunjanima 2:13).
"Sveto pismo Starog i Novog zavjeta su Božja Riječ, jedino pravilo vjere i poslušnosti... i načelno podučavaju kako čovjek treba vjerovati u Boga i koje dužnosti Bog zahtijeva od čovjeka“ (Westminstersko ispovijest Vjere, veći katekizam # 3,5).
Učimo dostatnost Pisma. Sveto Pismo je potpuno dostatno za spasenje izabranih i za posvećenje spašenih (1.Petrova 1:23-25; Jakov 1:18; Rimljanima 10:17; 2. Timoteju 3:14-17; 2. Petrova 1:3 -4).
Učimo jasnoću Pisma. Pisma su jasna (' perspicuous ') u davanju mudrosti i razumijevanja za spasenje izabranih i posvećenje spašenih (Psalam 19:7; Psalam 119:130; Ivan 17:17; Psalam 119:105; 1. Korinćanima 2: 6-16).
Učimo autoritet Svetoga pisma. Sveto pismo je autoritativni Božji glas ("vox Dei"), autoritativna Riječ Božja ("verbum Dei"), i treba mu biti poslušan u pobožnoj pokornosti Bogu (Psalam 119: 89; Matej 5: 17-18; Ivan 10:35; Job 23:11-12; Brojevi 23:19; Tit 1:2; Hebrejima 6:18).
Učimo neophodnost Svetoga pisma. Sveto pismo je neizostavno potrebno za spasenje izabranih i za posvećenje spašenih (Rimljanima 10: 13-17; Ponovljeni zakon 8: 3; Matej 4: 4; 1. Petrova 1: 23-24; 1. Petrov 2: 1-3 ).
''Sve stvari u Svetom Pismu nisu same po sebi jasne, niti su svima jasne. Pa ipak, one stvari koje su neophodne da bismo znali, vjerovali i razumjeli spasenje, tako su jasno iznesene otvoreni na jednom ili drugom mjestu Svetog pisma, da se ne samo školovani, nego i neuki, uz primjerenu upotrebu dostupnih sredstava, ih mogu dostatno razumjeti"(Westminsterska ispovijest vjere, poglavlje 1, br. 7).
Učimo kako je kanon Pisma zatvoren. Bog je u svojoj milosti dao svome narodu 66 knjiga Biblije ("Kanon Pisma"). Bog je u svojoj sili jasno stavio do znanja kako neće biti nove objave Pisma (Otkrivenje 22:18-19; Juda 1:3; Hebrejima 1:1-2; 2. Petrova 1:3-4).
Učimo kako 14 knjiga Apokrifa ("stvari koje su skrivene") nisu dio Kanona Pisma. Većina tih knjiga je napisana u razdoblju od 400 godina između Starog i Novog zavjeta. Knjige se ne smatraju nadahnutima; i stoga se ne smatraju autoritativnom Božjom Riječi. Nema jasnih dokaza da su Isus ili njegovi apostoli citirali iz apokrifa. Ni Isus nije potvrdio nijedno njegovo učenje, kao što je to činio s jasno prepoznatim, nadahnutim, autoritativnim starozavjetnim kanonom svog vremena (Matej 5:17-18; Luka 16:29-31; Luka 24:27, 44; Ivan 5:39-47).
''Knjige koje se obično nazivaju apokrifnima nisu božanskog nadahnuća, nisu dio kanona Pisma i, prema tome, nemaju nikakav autoritet u Crkvi Božjoj, niti bi ih trebalo drugačije odobravati ili koristiti iznad ostalih ljudskih spisa'' (Westminsterska ispovijest vjere, poglavlje 1, # 3).
Učimo kako crkva nije stvorila kanon Pisma. Crkva je prepoznala, priznala, primila i podvrgla se kanonu Pisma (Izaija 40:8, 55:10-11; Psalam 119: 89; 1. Petrova 1:25; 2. Timoteju 3: 16-17; 2. Petrova 1:20-21).
Učimo kako su tri povijesno priznate "osobine kanonstva" korištene za priznavanje i prihvaćanje božanstveno nadahnute objave od Boga: Pisanje je bilo od priznatog apostola ili proroka ili nekoga tko je bio s njima jasno povezan (tj. Luka , Marko, Jakov). Pisanje je bilo po svojoj nauci u skladu s ostalim prethodno priznatim božanskim pismima (tj. Spisi se nisu protivili ili bili u suprotnosti s drugim božansko nadahnutim pismima). Pisanje je bilo konsenzusom prihvaćeno od rane crkve kao božansko nadahnuće (tj. Rana crkva ga je prihvatila kao autoritativno). Iste tri povijesno priznate "oznake kanonstva" primijenjene su i za Stari i Novi zavjet (2. Timoteju 3: 16-17; 2. Petrova 1: 20-21; Izaija 55: 10-11; 1. Solunjanima 2:13 ; Otkrivenje 22: 18-19).
''Autoritet Svetoga pisma, u koje treba vjerovati i pokoravati mu se, ne ovisi o svjedočenju bilo kojeg čovjeka ili crkve, već u cijelosti od Boga (koji je sam Istina) i tako i njegova autora. I, stoga, treba ga primiti jer je to riječ Božja ”(Westminsterska ispovijest vjere, poglavlje 1, br. 4).
Učimo kako postoji samo jedna istinita interpretacija bilo kojeg teksta Svetog pisma, iako može biti nekoliko aplikacija. Bog je milostivo nadahnuo tekst Svetoga pisma, a Bog ima jednu pravu interpretaciju teksta koji je nadahnuo. Pravo tumačenje otkriva se poniznim oslanjanjem na prosvjetljujuću službu Duha Svetoga, kao i discipliniranom uporabom doslovne, gramatičko-povijesne metode tumačenja (1. Korinćanima 2: 6-16; 2. Timoteju 2:15; 1. Ivanova 2:27).
Učimo kako je glavno pravilo tumačenja Biblije priznati kako je Biblija svoj vlastiti tumač. Reformatori su ovo nazvali "Analogia Scriptura" (Analogija Biblije). Sveto pismo je najbolji tumač Svetoga pisma, jer Bog sebi nikada nije u suprotnosti. Ono što u jednom dijelu Pisma može izgledati nejasno, može biti jasno u drugom dijelu Pisma. Ono što se podrazumijeva u jednom dijelu Svetoga pisma mora se uvijek tumačiti s onim što je izričito rečeno u drugom dijelu Pisma (Psalam 12:6; Psalam 19:7-11; Psalam 119: 140; Izreke 30:5-6; Ivan 10:35).
Učimo kako Bibliju treba proučavati i tumačiti onako kako je napisana. Povijest narativa treba tumačiti kao narativnu povijest; poeziju kao poeziju; prispodobe kao prispodobe, itd. Pravo značenje teksta je sam tekst. Dakle, potvrđujemo tijek stvaranja kako je opisano u Postanku kao šest doslovnih dana (Postanak 1:31; Izlazak 31:17; Psalam 12:6; Psalam 19:1-14; Hebrejima 1:1-3).
„Čitav Božji savjet koji se odnosi na sve što je potrebno za njegovu vlastitu slavu, čovjekovo spasenje, vjeru i život, izričito je propisan u Svetom pismu, ili se valjanim razmišljanjem može izvesti iz Svetog pisma: čemu se ni u jednom trenutku ništa ne treba dodati, bilo novim otkrivenjima Duha ili tradicijama ljudi. Ipak, priznajemo da je unutarnje prosvjetljavanje Božjeg Duha potrebno za spasonosno razumijevanje stvari koje su otkrivene u Riječi: i da postoje neke okolnosti u vezi s štovanjem Boga i vladanjem Crkve, zajedničkim ljudskim akcije i društva, koja će biti uređena svjetlom istine i kršćanskom razboritošću, u skladu s općim pravilima Riječi koju se uvijek trebaju poštivati'' (Westminsterska ispovijest vjere, poglavlje 1, br. 6).
Učimo kako je Biblija Božje pismeno otkrivenje čovjeku. Svaka riječ i svaki dio, kao i cjelokupno Sveto pismo, verbalno je i podjednako nadahnuto od Boga. Sama Biblija nas uči kako je sve Sveto pismo verbalno (u riječima) i plenarno (u cijelosti) nadahnuto. Sveto pismo je u izvornim dokumentima potpuno nepogrešivo i savršeno primjenjivo. (Psalam 12:7; Psalam 19:8-11; Psalam 119:140; Izreke 30:5-6; 2. Timoteju 3:16-17; Rimljanima 1:2; 2. Petrova 1:20-21)
Učimo kako nam je 66 knjiga Biblije dao Duh Sveti kroz postupak dvostrukog autorstva. Kao suvereni izvor Svetoga pisma, Bog je djelovao kroz različite osobe i stilove pisanja od Boga postavljenih ljudskih pisaca. Kao suvereni nadstojnik Svetoga pisma, Bog je savršeno zaštitio nadahnuta Pisma od svakog kvarenja koju bi čovjek mogao počiniti. Nijedna knjiga Pisma nikada nije proizašla iz čovjekove volje. Mjerodavni pisac Biblije je sam Bog (2. Petrova 1: 20-21; 2 Timoteju 3: 16-17; Ivan 10:35; 1. Solunjanima 2:13).
"Sveto pismo Starog i Novog zavjeta su Božja Riječ, jedino pravilo vjere i poslušnosti... i načelno podučavaju kako čovjek treba vjerovati u Boga i koje dužnosti Bog zahtijeva od čovjeka“ (Westminstersko ispovijest Vjere, veći katekizam # 3,5).
Učimo dostatnost Pisma. Sveto Pismo je potpuno dostatno za spasenje izabranih i za posvećenje spašenih (1.Petrova 1:23-25; Jakov 1:18; Rimljanima 10:17; 2. Timoteju 3:14-17; 2. Petrova 1:3 -4).
Učimo jasnoću Pisma. Pisma su jasna (' perspicuous ') u davanju mudrosti i razumijevanja za spasenje izabranih i posvećenje spašenih (Psalam 19:7; Psalam 119:130; Ivan 17:17; Psalam 119:105; 1. Korinćanima 2: 6-16).
Učimo autoritet Svetoga pisma. Sveto pismo je autoritativni Božji glas ("vox Dei"), autoritativna Riječ Božja ("verbum Dei"), i treba mu biti poslušan u pobožnoj pokornosti Bogu (Psalam 119: 89; Matej 5: 17-18; Ivan 10:35; Job 23:11-12; Brojevi 23:19; Tit 1:2; Hebrejima 6:18).
Učimo neophodnost Svetoga pisma. Sveto pismo je neizostavno potrebno za spasenje izabranih i za posvećenje spašenih (Rimljanima 10: 13-17; Ponovljeni zakon 8: 3; Matej 4: 4; 1. Petrova 1: 23-24; 1. Petrov 2: 1-3 ).
''Sve stvari u Svetom Pismu nisu same po sebi jasne, niti su svima jasne. Pa ipak, one stvari koje su neophodne da bismo znali, vjerovali i razumjeli spasenje, tako su jasno iznesene otvoreni na jednom ili drugom mjestu Svetog pisma, da se ne samo školovani, nego i neuki, uz primjerenu upotrebu dostupnih sredstava, ih mogu dostatno razumjeti"(Westminsterska ispovijest vjere, poglavlje 1, br. 7).
Učimo kako je kanon Pisma zatvoren. Bog je u svojoj milosti dao svome narodu 66 knjiga Biblije ("Kanon Pisma"). Bog je u svojoj sili jasno stavio do znanja kako neće biti nove objave Pisma (Otkrivenje 22:18-19; Juda 1:3; Hebrejima 1:1-2; 2. Petrova 1:3-4).
Učimo kako 14 knjiga Apokrifa ("stvari koje su skrivene") nisu dio Kanona Pisma. Većina tih knjiga je napisana u razdoblju od 400 godina između Starog i Novog zavjeta. Knjige se ne smatraju nadahnutima; i stoga se ne smatraju autoritativnom Božjom Riječi. Nema jasnih dokaza da su Isus ili njegovi apostoli citirali iz apokrifa. Ni Isus nije potvrdio nijedno njegovo učenje, kao što je to činio s jasno prepoznatim, nadahnutim, autoritativnim starozavjetnim kanonom svog vremena (Matej 5:17-18; Luka 16:29-31; Luka 24:27, 44; Ivan 5:39-47).
''Knjige koje se obično nazivaju apokrifnima nisu božanskog nadahnuća, nisu dio kanona Pisma i, prema tome, nemaju nikakav autoritet u Crkvi Božjoj, niti bi ih trebalo drugačije odobravati ili koristiti iznad ostalih ljudskih spisa'' (Westminsterska ispovijest vjere, poglavlje 1, # 3).
Učimo kako crkva nije stvorila kanon Pisma. Crkva je prepoznala, priznala, primila i podvrgla se kanonu Pisma (Izaija 40:8, 55:10-11; Psalam 119: 89; 1. Petrova 1:25; 2. Timoteju 3: 16-17; 2. Petrova 1:20-21).
Učimo kako su tri povijesno priznate "osobine kanonstva" korištene za priznavanje i prihvaćanje božanstveno nadahnute objave od Boga: Pisanje je bilo od priznatog apostola ili proroka ili nekoga tko je bio s njima jasno povezan (tj. Luka , Marko, Jakov). Pisanje je bilo po svojoj nauci u skladu s ostalim prethodno priznatim božanskim pismima (tj. Spisi se nisu protivili ili bili u suprotnosti s drugim božansko nadahnutim pismima). Pisanje je bilo konsenzusom prihvaćeno od rane crkve kao božansko nadahnuće (tj. Rana crkva ga je prihvatila kao autoritativno). Iste tri povijesno priznate "oznake kanonstva" primijenjene su i za Stari i Novi zavjet (2. Timoteju 3: 16-17; 2. Petrova 1: 20-21; Izaija 55: 10-11; 1. Solunjanima 2:13 ; Otkrivenje 22: 18-19).
''Autoritet Svetoga pisma, u koje treba vjerovati i pokoravati mu se, ne ovisi o svjedočenju bilo kojeg čovjeka ili crkve, već u cijelosti od Boga (koji je sam Istina) i tako i njegova autora. I, stoga, treba ga primiti jer je to riječ Božja ”(Westminsterska ispovijest vjere, poglavlje 1, br. 4).
Učimo kako postoji samo jedna istinita interpretacija bilo kojeg teksta Svetog pisma, iako može biti nekoliko aplikacija. Bog je milostivo nadahnuo tekst Svetoga pisma, a Bog ima jednu pravu interpretaciju teksta koji je nadahnuo. Pravo tumačenje otkriva se poniznim oslanjanjem na prosvjetljujuću službu Duha Svetoga, kao i discipliniranom uporabom doslovne, gramatičko-povijesne metode tumačenja (1. Korinćanima 2: 6-16; 2. Timoteju 2:15; 1. Ivanova 2:27).
Učimo kako je glavno pravilo tumačenja Biblije priznati kako je Biblija svoj vlastiti tumač. Reformatori su ovo nazvali "Analogia Scriptura" (Analogija Biblije). Sveto pismo je najbolji tumač Svetoga pisma, jer Bog sebi nikada nije u suprotnosti. Ono što u jednom dijelu Pisma može izgledati nejasno, može biti jasno u drugom dijelu Pisma. Ono što se podrazumijeva u jednom dijelu Svetoga pisma mora se uvijek tumačiti s onim što je izričito rečeno u drugom dijelu Pisma (Psalam 12:6; Psalam 19:7-11; Psalam 119: 140; Izreke 30:5-6; Ivan 10:35).
Učimo kako Bibliju treba proučavati i tumačiti onako kako je napisana. Povijest narativa treba tumačiti kao narativnu povijest; poeziju kao poeziju; prispodobe kao prispodobe, itd. Pravo značenje teksta je sam tekst. Dakle, potvrđujemo tijek stvaranja kako je opisano u Postanku kao šest doslovnih dana (Postanak 1:31; Izlazak 31:17; Psalam 12:6; Psalam 19:1-14; Hebrejima 1:1-3).
„Čitav Božji savjet koji se odnosi na sve što je potrebno za njegovu vlastitu slavu, čovjekovo spasenje, vjeru i život, izričito je propisan u Svetom pismu, ili se valjanim razmišljanjem može izvesti iz Svetog pisma: čemu se ni u jednom trenutku ništa ne treba dodati, bilo novim otkrivenjima Duha ili tradicijama ljudi. Ipak, priznajemo da je unutarnje prosvjetljavanje Božjeg Duha potrebno za spasonosno razumijevanje stvari koje su otkrivene u Riječi: i da postoje neke okolnosti u vezi s štovanjem Boga i vladanjem Crkve, zajedničkim ljudskim akcije i društva, koja će biti uređena svjetlom istine i kršćanskom razboritošću, u skladu s općim pravilima Riječi koju se uvijek trebaju poštivati'' (Westminsterska ispovijest vjere, poglavlje 1, br. 6).